U jednom od najpotresnijih snimaka iz jula 1995. godine, cijeli svijet je vidio Ramu Osmanovića koji je bio zarobljen, a sina Nermina zove praktično u smrt, u okupirane predjele srebreničkih šuma. I Ramo i Nermin, ali i hiljade drugih mladića i muškaraca ubijeni su, a snimka je ostala kao vječna opomena.
Danas Ramina supruga Saliha živi u istoj kući u selu iz kojeg su protjerani, u Dobraku u Srebrenici, selu uz samu obalu Drine. Živi i nada se da će pravda stići počinitelje.
U avliji ispred kuće Rame i Salihe Osmanović, gdje su živjeli sa sinovima Nerminom i Edinom, sanjali su se veliki snovi. A, onda rat i juli 1995. godine, kada porodica Osmanović bježi prema bazi UN-a u Potočarima. A, na samom početku jula, petog, granata je ubila njenog sina Edina.
“Ramo mi je rekao idi za narodom, šta ću. Nermin, moj sin, plakao je”, prisjeća se ova Majka, a nedugo poslije, za svoj život danas, govori:
“Ja imam sve, a nemam ništa.”
U Potočarima, Saliha je čula i vidjela sav užas, čak se zatekla u blizini Ratka Mladića i čula njegovo obraćanje izbjeglicama. Svjedočila je protiv njega u Hagu, željela je da ga pogleda u oči u toku svjedočenja. Zločinac, na suđenju, nije joj rekao ni riječ…
Da će ga ljudski ološ odvesti iznad iskopane jame, postrojiti i pucati u leđa. Istu će sudbinu doživjeti i njegov sin Nermin. Njegovo čedo.
Sina Nermina pronašli su u Nezuku. Ramu u Zelenom Jadru. Ukopani su u Memorijalnom centru u Potočarima.
/genocid.ba/radiosarajevo.ba