Danas, 09. februara 2024. godine, u Starom Teočaku obilježena je 31. godišnjica pogibije legendarnog komandanta Muharema Horića – “Zmaja od Bilalića” dobitnika najvećeg vojnog ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan”. Tim povodom njegovi saborci, porodica i predstavnici boračkih udruženja obišli su njegov mezar u Starom Teočaku, gdje je proučena fatiha i održan kraći historijski čas. Na mjesnom šehidskom spomen-obilježju položeno je cvijeće i proučena fatiha za sve šehide Starog Teočaka.
Tog 09.februara 1993.godine odbranjen je Teočak. U ovoj plemenitoj misiji život za domovinu dali su bosanski heroji: Muharem Horić, Šaban Softić, Refik Horić, Anel Pajalić, Hariz Bilalić, Asim Hajdarbegović. Nažalost, njih više nema. O njima i njihovim djelima se malo govori i priča.
Današnji dan je prilika da se prisjetimo velikog čovjeka, gazije, “Zlatnog ljiljana” Muharema Horića, koji je dao svoj život za svoju voljenu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Bio je organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Teočaka, Sapne, te zvorničke teritorije.
Mnogi ga pamte po izuzetnoj hrabrosti, požrtvovanosti u borbi protiv agresora.
Muharem Horić rođen je 09.06.1959.godine u Teočaku, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
U jedinicu PL Opštine Ugljevik-Teočak se uključio kao dobrovoljac u mjesecu septembru 1991. godine. Dolaskom jedinice sa zvorničkog na teočansko ratište biva postavljen na dužnost komandanta 3.odreda. Na ovoj dužnosti ostaje do formiranja Brigade 16.9.1992.godine.
Formiranjem Prve teočanske brigade postavljen je na formacijsku dužnost komandanta Trećeg bataljona. Na ovoj dužnosti ostaje do 9.2.1993. godine, kada je poginuo.
Komadant bataljona iz Starog Teočaka Muharem Horić počeo je ovaj rat sa kapetanom Hajrom Mešićem. Iako komandant, bio je borac u prvim redovima. Teočani se dobro sjećaju kad je vodio grupu civila prema Zečijoj kosi i Vitinici. Kolona je bila napadnuta, a on se sam upustio u borbu sa agresorima. Odbrana Bilalića bila mu je glavni zadatak i od svih svojih ratnika tražio je fanatičnu disciplinu.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komadant bataljona, major po činu.
U bitke je uvijek išao neustrašivo na svom bijelom konju. Zbog toga su ga nazvali Vitezom od Bilalića.
Više puta bio je ranjavan. Poginuo je 10.2.1993.godine, u mjestu Bilalići-Greben u Teočaku, kao vojnik, na dužnosti komandanta bataljona u Prvoj teočanskoj brigadi “Hajrudin Mešić”, gdje je prilikom odbijanja neprijateljskog napada od metka pogođen u predjelu stomaka. Usljed dobijenih povreda preminuo je na UKC-u Tuzla. Sahranjen je 11.2.1993.godine na mezarju u Starom Teočaku. Nagrađivan je i pohvaljivan od neposredno viših komandi, 1994.godine dobitnik je najvećeg ratnog priznanja značke »Zlatni ljiljan«. Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 12.1.1996. godine posthumno je proizveden u čin majora.
Iza sebe je ostavio suprugu Zijadu Horić i dvije kćerke Medihu i Melihu Horić.
/TV Podrinje/A.H.