Na današnji dan prije 31. godinu život za Domovinu Bosnu i Hercegovinu dao je heroj Sabrija Tabaković. Prvi “Zlatni ljiljan” u Žepi dodijeljen je upravo Sabriji Tabakoviću, posthumno 23.05.1993. godine.
Sabrija Tabaković je rođen 02. avgusta 1957. godine u mjestu Slap, opština Rogatica od oca Mehmeda i majke Haske.
Osnovnu školu završio je u Žepi, a srednje obrazovanje smjer keramičar u Rogatici. Radio je kao vezista u Vojnom odsjeku Rogatica. Pri prvim naznakama agresije na RBiH, napušta rodno mjesto i sa priručnom radiostanicom dolazi u Žepu.
Ispostaviće se da je narednih 39 mjeseci Sabrijina radiostanica bila jedina veza sa svijetom opkoljenoj Žepi. Radio stanicu zamijenio je puškom. Komandovao je bataljonom u zoni odgovornost od Ribioca do Bokšanice.
Prvi je uspostavio vezu sa Srebrenicom. Čamcem se spustio jezerom Perućac i nakon dva dana u Žepu donio dva minobacača i 15 granata. Često je išao u ispomoć u susjednu enklavu Srebrenca. Po zadatku je išao i do Goražda odakle je donosio municiju i lijekove.
Bio je ljudska gromada, lijep i neustrašiv. Heroj u punom smislu te riječi. Koliko god se ogazite Tabakoviću pisalo i pričalo uvijek će nešto ostati nedorečeno i nezapisano. Na životnu tablu sa više od 64 polja izašao je Sabrija u kraljevskoj poziciji. Topove nije imao. Odigrao je fantastično samo sa lovcima i pješacima. Odličnim potezima držao je protivnika u stalnom šahu.
Bio je na dužnosti komandanta 3. bataljona Žepske brigade. Njegovi saborci će reći, Sabrija nije komandovao, njegova komanda je glasila: “Za mnom!”
Ni tog kobnog 4. maja 1993. godine Sabrija nije odigrao pogrešan potez. Da li je zla sudbina ili nešto treće? Agresori su prešli Drinu i otpočeli napad u reionu Bokšanice. Borci Žepske brigade su odbili dva napada i ubrzo prešli u kontranapad. Sabrija je imao osjećaj da mu se bliži kraj dunjalučkog života. Saborci nisu htjeli verovati. Upozoravao je saborce da se ne kreću u zoni od 15 metara iza njega. Tog dana upao je u zasjedu…
Za njega i mnoge pale gazije saborci kažu da nisu umrli. Bude se sa njima svakog jutra. Tu u ovoj ljepoti koju nam podariše. Noću, negdje sa zvijezdama gledaju spokoj koji nam ostaviše. Dženetskim prostranstvima hode, piju izvorske vode naših nadahnuća, sretni su zbog onoga što su nam ostavili.
Tijelo gazije sa ušća Žepe u Drinu ukopano je u Slapu. Iza njega ostala je supruga Remzija i djeca, kćerka Elvira i sin Elvir.
Prvi “Zlatni ljiljan” u Žepi dodijeljen je upravo Sabriji Tabakoviću, posthumno 23.05.1993. godine.
/TV Podrinje