28.1 C
Janja
Utorak, 16.07.2024.
NaslovnicaAktuelnostiPogubljenja Srebreničana u Pilici kroz iskaze srpskih svjedoka: “Pod sale je bio...

Pogubljenja Srebreničana u Pilici kroz iskaze srpskih svjedoka: “Pod sale je bio natopljeno krvlju. Možda dubine 5 centimetara. Dok smo kupili leševe jedan preživjeli se ispravio. Odmah su ga ubili”

PAYPAL donacija

Poštovani,

Vašom donacijom pomažete i unapređujete rad TV Podrinje.

Hvala Vam.

Nakon što je tokom 13, 14. i 15. jula, u Kravici, Orahovcu, Petkovcima i Kozluku, pogubljen najveći dio Bošnjaka zatočenih nakon pada Srebrenice, preostali dio njih je iz Bratunca, gdje su bili privremeno zatočeni, prevezen u Dom kulture u Pilici i na poljoprivredno dobro u Branjevu.

U tekstu, koji slijedi, iznijet ću neke detalje egzekucija u Pilici, oslanjajući se na iskaze srpskih vojnika i civila, koji su uključeni u presudu Suda BiH protiv Momira Pelemiša i Slavka Perića, komandanta 1. bataljona Zvorničke brigade VRS i njegovog pomoćnika za bezbjednost.

Zaštićeni svjedoci Q i P6 su ispričali sudijama da je škola u Kuli, gdje su zarobljenici naprije smješteni po dolasku iz Bratunca, bila pretrpana. Prostorije su bile zagušljive u toj mjeri da su neki ljudi već tu umirali. Svjedok Q kaže da se onesvijestio u WC-u, a nakon što se osvijestio, veli, jedan srpski vojnik mu je dao svoj hljeb i paštetu.

Neki od vojnika, kao npr. Mićo Manojlović, otišli su do obližnje prodavnice i „kupili hljeb od svojih ličnih novaca kako bi ga podijelili zarobljenicima“. S druge strane, bilo je i onih, koji su od zarobljenika uzimali novac, kako bi sebi kupili pivo.

Neđo Manojlović, pripadnik pozadinskog voda, kazao je da je u školi boravio kratko, te da je u tom trenutku „bio bez oružja“. Zarobljenicima je, veli, dao vlastite cigare i hljeb. Savo Stević je izjavio da su on i drugi vojnici išli do česme i donosili vodu u kantama, a slično su naveli i drugi vojnici-svjedoci.

Zaštićeni svjedok P6, koji je bio u učionicama na spratu škole, kazao je da su „počeli dolaziti ti vojnici, izvoditi jednog po jednog iz škole“, nakon čega bi se čulo „jaukanje, ruljanje, kako tuku, kako ubijaju, kako muče“.

„Nekad se, čuju rafali, nekad i ne čuju, nego se samo smanjuje glas, smanjuje, smanjuje, jednoć prekine se glas i gotovo. Nema“, kazao je P6.

Da su zarobljenici već u školi bili izloženi nečovječnom postupanju posvjedočio je i Zoran Gajić. On je, veli, vidio da jedna osoba po nadimku Dželat, noseći nož u ruci, „hoda po hodniku i tjera Muslimane da pjevaju četničke pjesme“.

Juroš Jurošević je kazao sudijama da je dan prije ubijanja u Pilici, došao jedan oficir, „kojeg nije poznavao i kojeg ranije nijeg vidjeo“. Oficir je, kaže, otvoreno upitao: „Ima li neko muda da ih ubija?“

Sud smatra da se radi o istom oficiru, koji je, prema svjedočenju Dragana Jovanovića, došao „u nekom džipu“ i derao se na vojnike: „Šta čekate, što ne ubijate?“

Vojni policajac Zoran Bojić je kazao da je, 15. jula, kod škole vidio dvojicu oficira od kojih se jedan derao i „spominjao da će nekog pobiti“. Obojica su, kaže, galamili, nazivali pripadnike lokalne jedinice „jajarima“ i vikali na Slavka Perića, jer je išao u komandu brigade, tražeći da se zatočeni Bošnjaci izmjeste iz Pilice.

Vojni policajac Juroš Jurošević kaže da je jedan od tih oficira, tražeći Perića, vadio je pištolj i govorio: „Gdje je taj Slavko da ga ubijem?“

Milovan Đokić je svjedočio da su zarobljenici, 15. jula, autobusima („jedno deset autobusa“) prebačeni iz škole u Dom kulture.

Kako je naveo rezervni policajac Petar Jurošević, među zarobljenicima je bila i jedna djevojka. Neko mu je objasnio da je ona jedina žena tu „jer nije htjela da se odvoji od brata“.

„Zarobljenici su“, kaže sud, „vodu pili iz jedne obične čizme.“

Milan Ivanić i Milan Kalajdžić popeli su se na mjesto u Domu odakle su se puštale filmske projekcije. Neko od zarobljenika u krcatoj sali je opazio Ivanića i, oslovivši ga po nadimku, viknuo: „Bušina, spašavaj!“

Zoran Gajić kaže da se i on, s Milanom Lazarevićem, popeo na galeriju sa koje se mogla vidjeti unutrašnjost Doma. Neki od zarobljenika su prepoznali Lazarevića i tražili mu cigare.

Samo trojica zarobljenika su 16. jula preživjela masakr u Domu kulture. Ali su ubijeni dan kasnije, kada su vojnici primijetili da se kriju ispod bine.

Advokati odbrane su na više načina osporavali kredibilitet svjedoka Gajića, ističući npr. da se radi o „nikakvom čovjeku“, „sklonom sitnom kriminalu“, uloživši kao dokaz jednu presudu iz 1997. protiv njega.

Sudsko vijeće je ocijenilo da je Gajić kredibilan svjedok, uz ostalo i jer je i samog sebe inkriminirao. Npr. na upit tužioca da li su zarobljenici mogli svojevoljno izlaziti, Gajić je kazao: „Nisu, okolo je bila vojska. Mi smo bili, čuvali.“

Nakon što su zarobljeni Bošnjaci pobijeni u Domu kulture, pukovnik Vujadin Popović, prvi bezbjednjak Drinskog korpusa, kazao je u presretnutom razgovoru sa operativnim centrom komande korpusa (u 21 čas i 16 minuta): „Reci generalu da je sve riješeno.“ Kako ističe sud, dodao je da „generalno, nije bilo krupnijih problema.“

Da su zarobljenici ubijani 16. jula, proizlazi i iz svjedočenja Petra Juroševića.

On se, veli, nalazio nedaleko od Doma kulture, kada je opazio njemu nepoznate vojnike i parkiran crveni kombi, a nakon toga je začuo rafalnu paljbu koja je, po njegovoj procjeni, trajala od 20 minuta do pola sata.

Nakon toga, Jurošević je čuo da neko pita vojnike: „Jeste li ih pobili? Je li sve u redu? Jeste pokupili šta se imalo pokupiti?“ Vojnici su, kaže, odgovorili da jesu. Nakon što su ga uočili, naredili su mu, kaže, da i on krene sa njima i uveli ga u dom. Vidio je tijela mrtvih, koje su, kako kaže, vojnici pljačkali.

Zoran Gajić je kazao da ne zna koliko je tačno bilo leševa u sali Doma kulture, kada je ušao. „Uglavnom, bila je puna sala. Koliko more stat’, ne znam.“

Dovodeći u vezu ove iskaze sa gabaritima sale, zatim uzimajući u obzir iskaze svjedoka koji su utovarali leševe, te odvozili tijela, te posmrtne ostatke iz pronađenih masovnih grobnica, sudsko vijeće je zaključilo da je u Domu kulture pogubljeno između 500 i 600 ljudi.

Zaštićeni svjedok P-18 kazao je da je, nakon masakra, do Doma kulture došao traktorom koji je vozio Nedeljko Lazić. Prethodno su svratili do vojne ambulante na Branjevu, gdje su dobili medicinske rukavice.

Svjedok je kazao da je pri dolasku pred Dom kulture uočio prve leševe. Nakon što je utovaren prvi kamion, došao je drugi, te su ova dva kamiona naizmjenično odvozila tijela.

„U toku utovara, neko je rekao da je Slavko donijeo hranu, a mnogi su pili i rakiju kako bi mogli izdržati.“

Svjedok je kazao da je „petnaest dana nakon ovog zadatka ozbiljno obolio zbog svega što je vidjeo, kao i mnogi koji su radili na utovaru, a da je jedan čovjek nakon tri dana umro“.

Ivan Perić je svjedočio da je u utovaru leševa učestvovalo od 15 do 18 ljudi, te da su s poslom počeli u pola devet ujutro, a završili do dva popodne. Kazao je da je među mrtvima bilo i „tijelo jedne curice, za koju je iz priča kasnije čuo da je sa bratom bila“.

Jakov Stevanović je svjedočio da je otišao pred Dom kulture „po naređenju Ilić Radivoja, zajedno sa Ilić Milanom“. Prethodno su, kaže, svratili u ambulantu, gdje im je bolničarka dala maske napravljene od gaze.

Kada su došli do Doma, tamo je Slavko Perić zvani Mudonja „davao raspored“ šta ko radi. Nakon što se Stevanović požalio da ne može da „radi s mrtvim ljudima“, Slavko mu je dopustio da samo uslužuje vodom i rakijom druge radnike, koji su iznosili leševe i „kojima su zbog toga ruke bile prljave“.

U jednom trenutku, veli Stevanović, zatraženo mu je da u jednoj pivskoj flaši donese vode za jednog preživjelog u Domu, što je on i učinio. Kasnije je, kaže, čuo da je i on ubijen.

Prema svjedočenju Save Popadića pod sale je bio prekriven krvlju „dubine 5 centimetara“. On veli da je prilikom utovara, u jednoj od gomila leševa, bio „preživjeli čovjek koji se uspravio“. Prišla su dvojica vojnih policajaca i ustrijelili ga.

Pod binom su se, veli, krila još dvojica preživjelih, pa je „s poda bine skinuto nekoliko dasaka“ i „jedan od preživjelih je izišao, tresao se i zatražio je da mu daju vode“.

Neko mu je, kaže Popadić, u pivskoj flaši donio vode i on ju je popio „na iskap“, a kada je sišao s bine dvojica vojnih policajaca su mu rekli da se „okrene leđima“. Pucali su i on je „pao mrtav na pakete soje“, dok je drugi preživjeli ubijen tako što je, kako kaže Popadić, „na njega pucano kroz rupu na podu bine“.

Istog dana, kada su vršene egzekucije u Pilici, kolona Bošnjaka koji su izbjegli zatočenje, nakon pada Srebrenice, probila se kroz obruč u Baljkovici i nastvila prema Nezuku.

Haški tribunal je zaslugu za otvaranje koridora u Baljkovici pripisao Vinku Pandureviću i uzeo je kao olakšavajću okolnost pri odmjeravanju presude kojom je osuđen.

Sudije ističu da je Pandurević, otvarajući koridor, „možda spasio hiljade života“ i da je tu odluku donio suprotno naređenjima pretpostavljenih. Sve i da je Pandurević takav potez povukao iz vojne nužde, te vođen motivom da zaštiti srpske živote, „to ne mijenja činjenicu da je on, objektivno gledajući, spasio hiljade života“, zaključuje Haški sud (ovaj put bez možda).

„U jednom periodu“, vele sudije, „ koji su obilježili ljudska slabost, okrutnost i izopačenost, ovaj Pandurevićev čin se izdvaja kao primjer hrabrosti i čovječnosti.“

Na suđenju Pelemišu i Periću, pred Sudom BiH, Pandurovićev zamjenik Duško Vukotić je iznio drugačije viđenje ovog događaja, prenoseći razgovor koji je, u trenutku proboja kolone ka Nezuku, čuo „putem sredstava veze“ između Pandurevića i Šemse Muminovića iz 2. korpusa.

„Kad je“, veli Vukotić, „konačno Vinko Pandurević riješio da otvori koridor i kad je rekao ‘otvaram’, Šemso mu je otvoreno rekao: ‘Ja sam ga već otvorio.’ A Naser Orić je sa svojom jedinicom već ušao u teritoriju naše odbrane sa prostora 2. korpusa.“

/istraga.ba

Najnovije vijesti