Na današnji dan prije 31 godinu na školsko igralište u Srebrenici palo je nekoliko granata, ispaljenih sa srpskih položaja oko grada. Na samom igralištu tada je ubijeno 74, a ranjeno više od 100 osoba. Od posljedica ranjavanja ukupan broj žrtava kasnije je porastao na 105. Ubijena su djeca, mladići, žene… Mnogi su ostali invalidi.
Stravičan zločin i stradanje civila dogodio se ratne 1993. godine na školskom igralištu u Srebrenici, a ponovio se u Sarajevu na pijaci Markale 1994. i 1995. i u Tuzli na Tuzlanskoj kapiji 1995. godine.
Udruženje “Srebreničke majke” i Memorijalni centar Potočari bili su danas organizatori obilježavanja godišnjice ovog strašnog zločina za koji niko nije odgovarao.
U proljeće 1993. godine ofanziva VRS u Podrinju natjerala je kolone izbjeglih Bošnjaka u jedino mjesto u tom kraju koje je bilo pod kontrolom Armije BiH, u Srebrenicu koja je već tada bila pretrpana izbjeglicama.
U gradu u kojem je prije rata živjelo blizu 7.000 stanovnika, u ratu se našlo više od 30.000 ljudi, a u okolnim selima još toliko. Smrtonosni obruč oko Srebrenice postajao je sve uži, posebno nakon što su Srbi zauzeli Cersku i Konjević-Polje. Zaseoci i sela su nestajali u plamenu. Blizu 20.000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama Srebrenice.
Početkom aprila se proširila vijest da je sklopljeno primirje i da uskoro dolaze trupe UN-a. Ljudi u Srebrenici su se malo slobodnije kretali ulicama. Na školskom igralištu su bili organizovani fudbalski turniri, svirala je muzika i tu se okupljalo najviše djece.
Na početku manifestacije sjećanja nakon himne i odavanja pošte ubijenim, prisutnima se na času istorije obratio Adem Mehmedović.
Prisutnima se obratila i Fadila Efendić predsjednica Udruženja „Srebreničke majke“ koja se prisjetila tih tragičnih trenutaka.
“Djeca su danima bila u skloništima zbog granata koje su stalno padale na grad i poželjela su da se poigraju kao i sva djeca svijeta, međutim njihova mladost prekinuta je granatama koje su upućene sa srpskih položaja. Bila sam tada u Srebrenici i znam šta se desilo. Niko ne može opravdavati ovaj zločin i reći da nije bio genocid, da nije bio masakr. To je bio početak genocida i ubijanja građana Srebrenice”, kazala je Fadila Efendić.
Mediha Smajić je u to vrijeme imala 10 godina i sa roditeljima je iz rodnog Raševa u opštini Zvornik, kao izbjeglica, stigla u Srebrenicu i dobro se sjeća toga dana jer tada je ostala bez oca.
Ona je u Srebrenici preživjela rat i zatim je ponovo došla u Srebrenicu gdje se udala i danas živi.
Ramo Kadrić, zvani “Hljebara” je tada kombijem prevozio nastradale do bolnice. Preživio je ratnu golgotu Srebrenice, a davno se vratio u svoje selo Gladovići i nerado se sjeća tih dana. Kaže kako u snu, i danas ponekad vrisne i probudi se. Njegova supruga, ističe da odmah zna o čemu se radi i da je opet sanjao rat i masakr na školskom igralištu.
Svake godine na komemoraciji je sve manje svedoka koji su prije 31 godinu bili na igralištu ili su učestvovali u zbrinjavanju ranjenika i nastradalih.
Ove godine nema ni Fatime Husejnović, tadašnje predsjednice i osnivačice ratnog Aktiva žena u Srebrenici, koje su nakon ovog maskara uz pomoć ljudi iz Civilne zaštite oprale krvava mjesta na igralištu, pokupile ostatke tijela i ukopali ih na mezarju u Kazanima.
Nedavno je preminula i ukopana je prije sedam dana nedaleko od igrališta, ali njeno svjedočenje ostalo je zapisano u autorizovanoj izjavi, štampanoj u knjizi “Samrtno srebreničko ljeto ‘95.”.
Nakon komemorativnog skupa na igralištu, za žrtve masakra i Fatimu Husejnović u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici održan je zajednički tevhid.
Danas, cvijeće na ogradi školskog igrališta, koje se tu može vidjeti još nekoliko dana nakon svake godišnjice i mala kamena spomen-ploča na tribinama, jedino su što podsjeća na taj tragični 12. april 1993. godine u Srebrenici.
Interesantno je da vijest o ovom masakru tada nije objavio nijedan medij, iako su informacije, putem radio veze, odaslane u svijet. Zvanična istraga nikada nije provedena, a i dokumentacija iz srebreničkog Doma zdravlja uništena je u julu 1995. godine. Taj događaj je dugo godina, iz još uvijek nepoznatih razloga, bio svojevrsna tabu-tema. Tek dvanaest godina od završetka rata i sedam godina od početka povratka Bošnjaka u Srebrenicu, na inicijativu srebreničkog Udruženja žena po prvi put je obilježena godišnjica masakra.
/n1info.ba