Glad, neimaština, hladnoća, svakodnevno ubijanje od strane četnika, bila su obilježja Bajrama u ratnoj Srebrenici.
Mevludin-ef. Hrnjić koji je od 1993. godine boravio u Srebrenici sve do njenog pada sa osjećajem gorčine se sjeća Bajrama u Srebrenici. Prisjeća se kako je u Srebrenici došao padom njegove Kamenice, Cerske i Konjević Polja tražeći jedinu nadu spasa, Srebrenicu.
“To su već bili uveliko dani ramazana, koji je započeo koncem februara. Za mene su to bili najteži ramazanski dani u životu. Teški uslovi života, bez hrane i drugih potreba, a sve pod pritiskom agresora, u strahu, otporu i povlačenju. S druge strane, zimski period, hladnoće i snijeg. Nisi znao gdje te čeka dan, gdje noć, hoćeš li ostati živ ili nećeš” – započinje razgovor Hrnjić.
Prisjeća se da je taj ramazan započeo u Cerskoj, predvodeći tri teravije kao imam jednoj grupici džematlija, onda par dana nastavio u svojoj Kamenici, kao vojnik na liniji odbrane i početkom marta izašao iz Kamenice koja pada u ruke agresora i ponovo preko Cerske, Konjević Polja i Pobuđa, koje ubrzo snađe ista sudbina.
Dolaskom u Srebrenicu, kaže, zatiče, također, teško stanje, čak i teže. Ljudi su gladni i promrzli boravili na ulicama.
Kao vojnik zajedno sa svojim drugovima i saborcima odlazi na linije odbrane za koje su bili zaduženi. Nakon 17. aprila 1993. godine kada je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo Srebrenicu zaštičenom zonom, situacija se popravlja. Nakon toga je uslijedila demilitarizacija Srebrenice, razoružavanje naših branitelja i stavljanje oružja pod kontrolu Unprofora, u njihovu bazu, a zatim i dostava humanitarne pomoći.
Prvi Ramazanski bajram, krajem marta 1993., dočekao je u gradu. Još je bilo ratno stanje i vodile se borbe oko Srebrenice u jeku pokrenute neprijateljske ofanzive.
– Pamtim taj dan kada sam krenuo iz Kazana do glavne džamije u gradu, gdje je trebao da bude bajram-namaz i da ga klanjam kao muktedija. Bilo je opasno i morao sam se kretati oprezno, jer su s vremena na vrijeme padale granate po gradskoj zoni i okolo. Uspio sam doći do džamije i klanjati napolju, ispred, sa drugim muktedijama, kojih je bilo zapažen broj. Klanjao sam bajram, ali nije to bila nikakva posebna, radosna atmosfera i ambijent koji dolikuju Bajramu. Sve je u nekoj tišini, muku i bojazni – kaže Hrnjić.
Bio mu je to, kako kaže, jedan od najtežih Bajrama do tada.
Krajem aprila se, zajedno sa svojim kolegama, vraća imamskoj misiji, radeći kao jedan od četvorice imama u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici. To mu je bila i velika čast i ponos.
“Naredni period boravka u enklavi, koji će potrajati sve do tog crnog jula 1995. godine, ja sam još dočekao pet bajrama, dva Ramazanska i tri Kurban-bajrama. Drugi Ramazanski bajram, 1994. godine, dočekujem kao imam u sali Vatrogasnog doma u Srebrenici gdje sam kao imam i hatib predvodio bajram-namaz sa velikim brojem prisutnih. Prethodno sam cijeli ramazan proveo s njima kao teravih imam” – govori Hrnjić.
Sjeća se da je taj Bajram u odnosu na onaj iz 1993. godine bio u boljoj i radosnijoj atmosferi. Bio je, prije svega, mir i malo se lakše snalazilo i saživilo u tim okolnostima. Na lice se mogao izmamiti osmijeh i srdačnije čestitati jedni drugima i međusobno družiti.
“Iduće godine tokom mjeseca ramazana radim kao teravih imam u jednom selu nadomak Srebrenice, po imenu Jaglići. Tu klanjam i četiri džume kao imam i hatib, za tri bliska i susjedna džemata, Jaglići, Šušnjari i Brezova Njiva i naravno, ostajem za Bajram. Za razliku od prethodnog bajrama gdje su muktedije bile, uglavnom muhadžiri, ovaj put su to mještani sela. Bilo je, zaista lijepo i ugodno” – govori Hrnjić.
Taj Bajram je davao ozračje i radost na mnogim licima. Osjećao se u veselijoj atmosferi. Baš kako priliči tim mubarek danima. Oni seoski običaji, adeti i tradicija se osjećaju. Prisjećajući se bajramskih sofri kaže da su to bile skromne sofre spravljene od namirnica koje su stizale kao pomoć, ali kojih nije bilo u dovoljnim količinama i potrebama.
Samo jednu pravu i bogatiju bajramsku sofru doživio je tog zadnjeg bajrama 1995. u kući jednog džematlije u selu Šušnjari.
Na pitanje o bajramskim hutbama kaže da su one bile dobro pripremljene i prezentovane prisutnima.
Kako kaže nisu slutili da će ih vrlo brzo zadesiti to veliko zlo, genocid. Obzirom da je veliki broj stanovništva stradao i ubijen, nije među živima, ističe, sjećanje na njih i te bajrame daju posebnu uspomenu, sjetu i emociju.
/preporod.info